• Rat

Rat u Bosanskoj Posavini 1992.

Format:    25x17 cm
Broj stranica:   769
Uvez:   tvrdi
Godina izdanja:   2009.
Izdavač:   Grad Slavonski Brod i Posavska hrvatska

 

Tijekom četverogodišnjeg rata (1991. - 1995.) za nacionalno oslobođenje Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i drugih nesrpskih naroda s prostora Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) od velikosrpskog hegemonizma, vođene su brojne krvave bitke, ali niti jedna nije bila tako krvava, tako duga i tako mistična kao bitka za Bosansku Posavinu.

Agresijom Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), srpskih pripadnika Teritorijalne Obrane (TO), te domaćih i iz Srbije i Crne Gore uvezenih četnika, na općinu Bosanski Brod, 03. ožujka 1992. god. - počeo je rat na prostoru Bosanske Posavine.

Uvodni film s promocije knjige 15.12.2009.


Temeljem iskustva iz rata s istim neprijateljem u Hrvatskoj, već na samom početku je bilo jasno kako su ciljevi agresora „uspostavljanje veze sa Semberijom i Srbijom, te izbijanje na rijeku Savu i uspostavljanje sjevernih granica Srpske Republike BiH.“

Pod „uspostavljanje veze sa Semberijom, te izbijanje na rijeku Savu“, srpski general Slavko Lisica je podrazumijevao kako mora s prostora bosanske Posavine (oko 2650 km2), u ime 100.252 (27,76 %) stanovnika srpske nacionalnosti, etnički, od nesrba, očistiti 260.848 (72,23 %) Posavljaka. Jer, po njegovu mišljenju, „to je bila i ostaće srpska zemlja i nemaju (Hrvati i Muslimani) razloga da tu budu!“

S ciljem sprečavanja ostvarenja velikosrpskog plana, Hrvati i Muslimani, u skladu sa svojim ne velikim vojnim materijalnim i stručnim kapacitetima, u početku spontano, a kasnije sve organiziranije – spremaju se za obranu.

Kako Bosanska Posavina (u kojoj je 1991. god. živjelo 128.741, odnosno 35,65 % Hrvata) graniči s Republikom Hrvatskom, postojali su politički i vojni razlozi da se Hrvatska država aktivno uključi u pripremu, organizaciju i vođenje obrane tog prostora i naroda. Razlozi su: prvo, sukladno međunarodnom pravu o obrani zemlje od neprijatelja koji vrši agresiju s teritorija druge države, drugo, sukladno bilateralnom Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Republike BiH i Republike Hrvatske (točka 6. i 8.), Zagreb, 21. srpnja 1992. god. i Dodatka sporazumu (točka 3.), New York, 23. rujna 1992. god., treće, sukladno odredbama članka 10. Ustava Republike Hrvatske, kojim se „dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči osobita skrb i zaštita.“

A kako je Hrvatsko vrhovništvo reagiralo? Koliko je blagovremeno, sveobuhvatno, otvoreno i jasno artikuliralo hrvatske političke i vojne interese u bosanskoj Posavini, te koliko je pritom mislilo ozbiljno i bilo dosljedno? O tome najbolje može svjedočiti prvi zapovjednik Operativne grupe „Istočna Posavina“ (OGIP), poručnik Ivo Petrić. On to, nehotice, i čini prvom rečenicom svog prvog izvješća Glavnom stožeru Hrvatske vojske (GS HV), 27. veljače 1992. god. navodeći kako: „Ovo zapovjedništvo, u nedostatku detaljnih uputa, a na osnovu kadrovskih, financijskih i materijalnih mogućnosti, te posebno imajući u vidu političku i vojnu situaciju u zoni odgovornosti i šire, odredilo je kao osnovne zadatke djelovanja…“

Dakle, ni vrhovništvo RH (predsjednik RH i vrhovni zapovjednik HV dr. Franjo Tuđman, ministar obrane RH Gojko Šušak i dr.) koje nota bene određuje ratne ciljeve, ni Glavni stožer HV (Načelnik, general Antun Tus i dr.) koji određuje ratnu strategiju, ni Zapovjedništvo slavonskog bojišta (general Petar Stipetić i dr.) koje određuje operativne planove, nego četvrti u hijerarhiji rukovođenja i zapovijedanja Hrvatskom vojskom, (oni na taktičkoj razini) zapovjednik OG „Istočna Posavina“ (poručnik Ivo Petrić) određuje osnovne strateške, operativne i taktičke zadatke djelovanja (sic!).

U kojoj mjeri su zadaće, koje je sam sebi zadavao poručnik Ivo Petrić, korespondirale sa strategijom vrhovništva, te u kojoj mjeri su realizirane profesionalno, nije predmet razmatranja ove knjige. Tek, impresioniran sam povjerenjem koje je uživao kod predsjednika države, ministra obrane i načelnika GS HV, te količinom zadaća koje je taj poručnik primio na svoja krhka pleća. Naime, on je dva naroda (hrvatski i muslimanski) u osam BiH općina, u kratkom vremenu morao, politički homogenizirati, vojno ustrojiti, materijalno opremiti i organizirano suprotstaviti višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Pritom od svog osnivača GS HV nije dobio nikakve upute, instrukcije, operativni plan, zapovjedi, materijalna sredstva za djelovanje, nego je morao sam, sa svojih petnaestak ljudi u Zapovjedništvu OGIP, „odrediti osnovne zadatke djelovanja“.

Ili je vrhovništvo RH (Tuđman, Šušak i dr.) s bosanskom Posavinom imalo posebne planove, za koje političko i vojno vodstvo osam bosansko-posavskih općina i Slavonskog Broda - nije znalo.

Ili vrhovništvo nije niti znalo što s bosanskom Posavinom, pa je inicijativu za organizaciju života na tom prostoru, naoružavanje i ustrojstvo postrojbi, te vođenje rata prepustilo svojim ljudima na nižoj razini. Jer „Odlukom o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna“ od 18. studenog 1991. god. predviđeno je da u sastav te zajednice uđe 30 općina BiH, ali ne i osam općina Bosanske-Posavine. I ne bi to bilo prvi put da vrhovništvo nešto ne zna. Npr. nije znalo što s vlakovima kojima je velikosrpski generalštab JNA, golorukim Hrvatima ispred nosa, odvozio njihovo naoružanje u BiH i Srbiju, ali je znalo izrijekom strogo zabraniti da se ti vlakovi zaustavljaju i iz njih uzima naoružanje. Također nije znalo što s vojarnama, iz kojih su civilima i embrionu HV prijetili do zuba naoružana velikosrpska JNA i četnici, ali su znali izrijekom zabraniti da se vojarne napadnu.

Ili je vrhovništvo Bosansku Posavinu tretiralo kao „monetu za podkusurivanje“, trudeći se, dakako, u tom prostoru, politički, teritorijalno i materijalno jamiti što je moguće više.

U svakom slučaju, iz dostupnih dokumenata je vidljivo kako je vrhovništvo na prostoru Bosanske Posavine vodilo ili dvostruku politiku i imalo dvostruku liniju zapovijedanja, ili konfuznu i oportunističku politiku, koju su provodili politički podobni poltroni i ratni profiteri, a ne vojno kvalificirani profesionalci odnosno sposobni i hrabri domoljubi.

Da je ta politika bila (i) konfuzna najbolje svjedoči, s jedne strane javno „Uputstvo“ (zapovijed) ministra obrane RH, Gojka Šuška, kako „nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske“, (dakle, ni za obranu Bosanske Posavine od etničkog čišćenja, niti za sprečavanje svakodnevnog nemilosrdnog neprijateljskog granatiranja prisavskih slavonskih gradova i sela), a s druge strane MO RH, GSHV, IZM GSHV u Đakovu, OZ Osijek i OG „Istočna Posavina“ u Slavonskom Brodu, izdaju zapovjedi koje se odnose na uporabu postrojbi i MTS-a u Bosanskoj Posavini. Dakle, zapovjedi postrojbama Hrvatske vojske, a ne dragovoljcima koji su se priključili hrvatsko-muslimanskim snagama (HVO), kako bi im pomogli u obrani od velikosrpske invazije na Bosansku Posavinu.

Pravdati se kako je vrijeme bilo teško, te kako se „politika morala usklađivati s zahtjevima međunarodnih čimbenika i odnosom vojnih snaga na terenu“, samo je djelomično moguće. Naime, glavni problem je bio u tome što vrhovništvo nije jasno, čvrsto i otvoreno artikuliralo temeljna načela hrvatske politike u nametnutom ratu. Tako jasno, čvrsto i istrajno da to postane jasno i zadnjem borcu u rovu. Pa kada se ta politika usklađuje sa „međunarodnim čimbenicima i odnosom vojnih snaga na terenu“, da svaki vojnik i građanin RH zna - tko što, s kim i sa čim „usklađuje“?

Je li to usklađivanje velikosrpske sa velikohrvatskom politikom?

Je li to usklađivanje ustašoidnog dijela hrvatske civilne i vojne oligarhije sa drugovima velikosrpske odnosno četničke provenijencije, a sve na račun trećih - „balija“?

Je li to usklađivanje planova, interesa i akcija hrvatskih, srpskih i bošnjačkih ratnih profitera i inog kriminalnog smeća?

Ili je to usklađenje, svakom hrvatskom (i BiH) građaninu i vojniku poznatih temeljnih načela hrvatske ratne politike, sa sumnjivim predstavnicima svjetskih političkih centara moći, velikosrpskim imperijalistima i odnosom snaga na bojištu.

Iako bi se moglo reći kako su se, nakon petogodišnjeg gubitničkog ratnog pohoda po bivšoj Jugoslaviji, Miloševićevi ratnici i četničke horde uglavnom vratili kući – u Smederevski sandžak, alias, Beogradski pašaluk, jedna od njihovih (i genocidnih) tvorevina, Republika srpska, živi na 49 % prostora BiH. U Bosanskom Brodu i tom dijelu sjeverne BiH „zbog toga što su 3. 'A' br. i 108. br. HV, te 101. br. HVO“ koncem 1992. godine „samovoljno, bez prisile od strane neprijatelja, te opravdanih razloga, napustile bojište“, kako tvrdi ondašnji zapovjednik Slavonskog bojišta, general Petar Stipetić. Dakle, da su ove postrojbe „postupile po zapovijedima nadređenih zapovjedništava“, „sjeverna granica Republike srpske“ bi bila južnije od rijeke Save, a većina stanovništva s tih prostora (Hrvati i Bošnjaci) živjeli bi na svojim ognjištima (zajedno sa Srbima, dakako), te ogromne žrtve ovih naroda, datih za slobodu Bosanske Posavine, ne bi bile uzaludne.

Je li to tako? Jesu li zaista ove tri postrojbe „osnovni uzrok gubitka Bosanskog Broda i cijelog mostobrana“, ili se radi o nečem drugom? To je temeljno pitanje, na koje bi odgovor trebao dati sadržaj ove knjige. Kako bih došao do tog odgovora prikupljao sam podatke i dokumente koji bi, što je moguće vjerodostojnije, odgovorili na ovih trinaest pitanja:

  1. Je li Hrvatska imala jedinstvenu, cjelovitu, principijelnu, dosljednu, transparentno oblikovanu i javno obznanjenu politiku prema Bosanskoj Posavini?
  2. Je li temeljem „te i takve“ politike utvrdila ratne ciljeve, i usvojila ratnu strategiju?
  3. Je li temeljem tako usvojene ratne strategije GSHV-IZM Đakovo(Zapovjedništvo „Slavonskog bojišta“) izradilo operativne planove?
  4. Je li Zapovjedništvo Operativne grupe „Istočna Posavina“, u skladu s operativnim planovima, na taktičkoj razini, djelovalo samostalno, uz punu potporu pretpostavljenih zapovjedništava i propisanu subordinaciju?
  5. Je li zapovjednik Operativne zone (OZ) Osijek, brigadir Vinko Vrbanac, kvalitetno snabdijevao („servisirao“) postrojbama i materijalno tehničkim sredstvima Operativnu grupu „Istočna Posavina“ (OGIP) i Zapovjedništvo Izmještenog zapovjednog mjesta Glavnog stožera Hrvatske vojske u Đakovu(IZM GSHV)?
  6. Je li postojalo jedinstvo i profesionalizam u sustavu zapovijedanja?
  7. Je li GSHV, u skladu s zadaćom i pravilima struke, Zapovjedništvu OG „Istočna Posavina“ dodijelilo potreban broj postrojbi na uporabu - do izvršenja zapovijedi, ili je „petljao“, (u skladu s ad hoc odlukama vrhovništva) toliko da su se branitelji Modriče, Dervente i Odžaka (i ne samo oni) osjećali izdanim?
  8. Je li bilo neovlaštenog miješanja u zapovjedni lanac, (u skladu s partikularnim interesima različitih političkih, vojnih i ratno-profiterskih lobija) i tako izravno utjecalo na moral boraca?
  9. Je li hrvatsko vrhovništvo, pored dvostruke linije zapovijedanja, imalo i dvostruke kriterije prilikom vrednovanja boraca na bojištima u RH i BiH?
  10. Je li odnos suprotstavljenih snaga na bojištu bio ravnopravan?
  11. Jesu li borci 108. i 3. „A“ br. HV i 101. br. HVO – kukavice?
  12. Je li Orašjeobranjeno isključivo zahvaljujući odsudnoj obrani branitelja?
  13. Jesu li tri optužene postrojbe „osnovni uzrok gubitka Bosanskog Broda i cijelog mostobrana“ ili se „osnovni uzrok“ krije negdje drugdje?

Odgovarajući na ta i njima slična pitanja, kronološkim praćenjem dostupnih autentičnih službenih političkih stavova najvažnijih faktora RH i BiH, te vojnih, policijskih i obavještajnih zapovjedi i izvješća nadležnih zapovjedništava i institucija HV i VRS, želim doći do, što je moguće cjelovitije, istine o tome; zašto je uistinu Hrvatska vojska početkom 1992. godine, hrabro, borbom, ušla na prostor Bosanske Posavine te zašto je pola godine kasnije taj prostor, pognute glave, napustila? Je li prostor napušten nakon višednevne (višemjesečne) neravnopravne i beznadne borbe ili „bez prisile od strane neprijatelja, u bezglavom povlačenju“?


Zašto su hrvatsko-muslimanske snage izgubile cjelovitu Bosansku Posavinu?

Bosanska Posavina jeste izgubljen u ratu, ali, za sada još nije pouzdano utvrđeno tko je za to kriv - ratnici ili njihovi naredbodavci - političari? Sadržaj ove knjige bi trebao pomoći u rasvjetljavanju te enigme. Iako metodologija kojom je pisana ova knjiga, nije znanstvena, njen sadržaj nije ni apologija hrvatsko-muslimanskim, niti sud srpskim snagama, nego pokušaj dolaska do istine putem raspoloživih izvornih dokumenata i svjedoka, važnih za vrijeme i prostor o kojem pišem.

Narudžba knjiga

Osvrti na knjigu

dzemal najetovic
Četvrtak, 27. listopad 2011. 1016

Prof. dr. Džemal Najetović

DMarijan
Utorak, 28. lipanj 2011. 1199

dr. sc. Davor Marijan

Razgovor 39
Petak, 05. veljača 2010. 2166

Miko Škorić, pukovnik u mirovini

Razgovor 21
Četvrtak, 14. siječanj 2010. 3783

Novica Simić, general u mirovini

Petar Jeleč
Utorak, 05. siječanj 2010. 2203

Fra Petar Jeleč

Promocija knjige 05
Utorak, 05. siječanj 2010. 2779

dr.sc. Ivica Miškulin

Promocija knjige 08
Utorak, 05. siječanj 2010. 2547

Petar Stipetić, general u mirovini

soric
Četvrtak, 24. prosinac 2009. 4289

Stanislav Sorić: ''Sedamnaest predugih godina!''