Miko Škorić, pukovnik u mirovini

Razgovor 39
Knjiga „Rat u Bosanskoj Posavini 1992.“ je djelo u kome je objavljeno jako puno autentičnih dokumenata političkog i vojnog značaja, što je autoru priznanje da je uložio značajan napor da do istih dođe.Takođe knjiga obiluje i sa šemama iz kojih se vidi raspored snaga u pojedinim etapama borbi i poprilično tačno se prikaziju rasporedi VRS sa manjim greškama što je zanemarljivo u odnosu da su informacije koje su dobijane i na osnovu kojih su pravljene rekonstrukcije, dobijane uvijek posredno.

Hronologija događanja je ono što ovoj knjizi daje posebnu vrijenost, pre sveg zbog toga što su korišteni izvorni ratni dokumenti - ratni dnevnici iz kojih se vidi šta je koji nivo komandovanja u svojim zvaničnim zabilješkama napisao. Normalno je da je autor sledeći svoju zamisao o tome koliki je stepen odgovornosti i zasluga 108. br HV davao i određene komentare.

Pošto sam u međuvremenu saznao nešto više o autoru ne čudi me da je vrlo često davao i političke komentare sa kojima se ja u delu ne mogu složiti, a što je i logično jer smo pripadali različitim stranama i vojskama u vremenu koje se obrađuje u knjizi. O značaju sporazuma Boban - Karadžić se mnogo govori u kontekstu događanja ili nedogađanja što je po meni marginalno jer je taj sporazum „potopljen“ pre nego je doživio „svjetlost dana“ kao i mnogi „ini“ sporazumi. Da se sporazumima moglo doći do rješenja, rata vjerovatno ne bi ni bilo. Postalo je pravilo da lideri jedno dogovore, a kada dođu u „bazu“ pod pritiskom dali javnosti ili onih koji su ih slali na pregovore (naročito tamo gdje su pregovore vodili oni koji su imali svoje „šefove“) sve to „pada u vodu“ i ostaje „mrtvo slovo na papiru.“

 

Autor knjige intervjuirao je u listopadu 2009. god.u Banja Luci visoke časnike Vojske Republike Srpske 
- Pukovnik Miko Škorić


Nema niti jednog sporazuma, sem Dejtonskog, koga su sukobljene strane ispoštovale i samo mogu biti „krupni izgovori“ da je nekoga neki sporazum „sputavao“ da nešto ne čini ili učini, odnosno da ga je čak na nešto obavezivao. To važi i za često pozivanje na sporazum Karadžić – Boban. Nigde više nego na prostorima „eks Jugoslavije“ nije bilo dvoličnosti i nemogućnosti da se dogovori i nađe mirno rješenje krvavog sukoba u čiju analizu kada se uđe dođe se do puno čega što će, ko god o istima pisao, slijedom nekih interesa i subjektivizma, iste tumačiti onako kako odgovara njemu ili interesnoj grupi kojoj pripada.


Autor je ponekad upadao u „zamku“ i sam davao zaključke koji su, vrijeme je pokazalo, prevaziđeni i ponekad se pozivao na mišljenja koja su bila „čisto polikanstvo“.

Ne želim tim umanjiti, nesumnjivo veliki uložen trud da bi ovo djelo nastalo. Posebno su značajne mnoge analize koje su kod Vas u Hrvatskoj rađene u vezi pada Posavine i mogu vam reći da to nedostaje i nama u Republici Srpskoj kako bi analizirali šta se dogodilo kada je „palo“ 13 (trinaest) opština pred „naletom“ Hrvatske vojske i Armije Bosne i Hercegovine.

Kada se prikazuju snage i jedinice VRS malo se „naduvava“ brojčana veličina jedinica jer je deo jedinica samo svojim dijelovima bio angažovan na prostoru Posavine, a one koje su bile u potpunosti angažovane vršile su odmaranje kao i vaše jedinice, pa im je konstantno u smjenama na odmaranju nekad bilo i preko 30% sastava, uzimajući povređene i obolele.

Destrukcija koja je bila kod jedinica Hrvatske vojske sigurno je bila i djelovanje različitih uticaja i interesa unutar političkih faktora koji su i preko vojske „podrivali“ zvaničnu hrvatsku politiku.

Kao školovan vojnik (završio sve vojne škole koje su postojale u Jugoslaviji) mogu reći da sam pristalica da komandni kadar odgovara za učinjene propuste u rukovođenju i komandovanju kada pretrpi vojnički poraz. Tako da smatram da je bilo u redu da se pojedini komandanti hrvatske vojske saslušaju i iznesu svoje viđenje zašto su događaji tekli onako kako se dogodilo. Za vojničke propuste treba vojnički odgovarati, tako da je u redu da se preduzimaju i mjere koje često nisu popularne (smjene sa dužnosti, vraćanja na nižu dužnost, nenapredovanje i sl.). U analizi treba sagledati sve krivice  „jer je rat počinjala, vodila i završavala politika“.

Autor knjige je za javnost u Hrvatskoj „zadovoljio“ sve strane jer je bespoštedno prozvao sve i dao svoje ocjene i procjene. Knjiga je zanimljiva i pored ocjena sa kojima se nisam složio (Republika Srpska, genocidna tvorevina jer je i Haški sud koz presudu po tužbi BiH protiv Srbije utvrdio da se u Srebrenici dogodio lokalni genocid, pa stoga je težnja Bošnjaka-Muslimana da se po svaku cijenu Dejtonska RS proglasi genocidnom, propala ), neselektivne upotrebe naziva „četnik“, što se često upotrebljavalo kada je u pitanju VRS iako to sa tom vojskom nije imalo ama baš nikakve veze. Svjestan sam da je to autor pisao koristeći autentična dokumenta u kojima se takav naziv često upotrebljavao. Takođe je u nekoliko navrata spominjano angažovanje jedinica iz SR Jugoslavije, a dobro je poznato da su te jedinice prostor Bosne i Hercegovine napustile do 20. maja 1992. godine (na svim stranama je iskorišteno postojanje već formiranih jedinica TO, rezervnih jedinica JNA-JA i samo su one dopunjene lokalnim vojnim obveznicima za nedostajući kadar koga su činili pripadnici drugih naroda, čime ni u čemu ne mogu biti sa predznakom JA, jer su dobijale nove nazive, novu komandnu strukturu  i razmišljanje da su neke jedinice JA samo promenile naziv i takve ostale u RS, nije tačno, niti je bilo potrebno, jednostavno sve su strane pravile sebi vojsku pod novim komandnim strukturama koristeći od „stare“ ono što ona nije uspjela izvući pre odlaska na prostor SR Jugoslavije, što se naravno dogodilo i u VRS čiji su sastav činili isključivo vojnici i starješine sa prostora RS).

Osnovna slabost Hrvatske vojske je bila što je lošom političkom procjenom ta vojska bila „očišćena“ od uticaja Hrvata koji su u bivšoj JNA završavali najviše vojne škole ili su tim oficirima dodeljivane dužnosti „sa manje značaja“ i „težine“ tako da su vojnički nepismeni ljudi dobijali vojničke dužnosti kojima nisu bili dorasli. Meni kao vojniku koji je ratovao na prostoru Posavine je lično odgovaralo da protiv sebe imam „vojničke neznalice“.

Za pozdraviti je pisanje o proteklim događajima jer smisao i osnovna poruka je „da se nešto slično nikad ne ponovi“, da se anatemiše rat kao loš ishod svake politike, a da se afirmiše dogovaranje među ljudima, narodima i državama jer i „rđav“ dogovor je bolji od sukoba koji ima za posledicu gubitak ljudskih života i uništavanje dobara koje ljudi stvaraju. Neka ovo budu poslednje „raskrsnice i prekretnice istorije“, neka budu ovim zadovoljeni svi politički apetiti, a običnom narodu neka se da mira i slobode da se bori za što bolje uslove života i da pored svih složenih briga oko toga bar bude pošteđen ratnog haosa, odnosno neizvesnosti oko toga .

Smatram da je i knjiga gospodina Jerka Zovka,  „Rat u Bosanskoj Posavini 1992.“, doprinos da se sagleda rat kao destruktivna i retrogradna društvena pojava, da se sagleda šta se sve u ratu želi opravdati, što u normalnom životu nema nikakvog smisla i da nas sve zajedno podstakne da razmišljamo civilizacijski i da takva sredstva i upotrebljavamo ako se pojave neki problemi među ljudima, državama i narodima.

Brzo sam pročitao svih 769 stranica ove knjige i autoru čestitke na prikupljenoj građi i upornosti jer se „upustio“ u značajan poduhvat. Vjerovatno će ova knjiga podstaći i druge autore da sa čitaocima podijele saznanja do kojih su i sami došli.

Uz uvažavanje i objavljivanje svih ovih zapažanja u cjelini se može reći da autor nastoji što objektivnije prikazati događanja o kojima je pisao i da je tu učinio „iskorak više“ u odnosu na autore koji su o tome do sada pisali.
 

Banja Luka, 04.02.2010.godine 

Miko Škorić
Penzionisani pukovnik VRS
Komadant Krnjinske brigade
zapovijedao BG-om i glavnim pravcem napada tijekom
zauzimanja Bosanskog Broda od 30.09. do 07.10.1992. god.